hallo
hallo

Ovaj blog/ić započinjem da pišem u nadi da to ima smisla. Namera mi je da s vama podelim svoje misli i iskustva, odnosno da saznam šta mislite o njima. S vremena na vreme blog/ić će biti dvojezičan. Njime u prvom redu želim da oslovim bikulturalne ljude, dakle one u kojima stanuju dve različite kulture, ali i one koji ne znaju nemački, bez obzira na to u kojoj zemlji sada žive, ukoliko poznaju jezik moje prve domovine.

Ja imam dve domovine, jednu staru i jednu novu. To je tako kod svakoga ko živi u inostranstvu, a rođen je negde drugde. Ili ako su mu roditelji i/ili babe i dede rođeni u nekoj drugoj zemlji. Jedni su, dakle, svoju prethodnu domovinu lično doživeli, a drugi su o njoj kao takvoj saznali od svoje porodice i na osnovu iskustava sa tamo provedenih raspusta i odmora.

Bez obzira na to šta neko misli na primer o Austriji, EU, Zapadu, a posebno o Beču, grad u kojem čovek provodi devet desetina svog života sigurno predstavlja domovinu. Jedinu realnu, iako je mnogi smatraju samo drugom.

S obzirom na to da u današnjem Beču živi mnogo bikulturalnih osoba različitih generacija, verujem da bi moja zapažanja možda mogla da ih podstaknu da tu svoju bikulturalnost bolje arikulišu.

Moja doseljenička predistorija je vrlo netipična, zbog čega je i moj način posmatranja stvari u dobroj meri ili bar ponekad drugačiji nego kod onih koji su ovde rođeni ili su ovamo morali da pobegnu kao deca ili odrasli. U Beč sam došao s odličnim znanjem nemačkog. Preselio sam se dobrovoljno (zbog neraspoloženosti da eventualno učestvujem u ratu protiv ljudi koji govore vrlo sličnim jezicima i do juče su mi bili „braća“) iz jednog glavnog grada na Dunavu (Beograda) u drugi glavni grad, koji leži 660 kilometara severnije na istoj reci (Beč). I ovde sam ostao.

Preko 25 godina predajem svoje maternje jezike na bečkim narodnim univerzitetima. Na taj način sam – kako mi se čini – dobro upoznao Austrijance (bar nekoliko hiljada površno, a dobrih nekoliko stotina  i ne samo na taj način i ličnije). Skoro isto toliko godina radim u oblasti integracije na osnovu čega sam imao prilike da upoznam i vrlo različite strance. Čitavo to vreme volim Beč i Bečlije, jer ovde nikada nisam imao loša iskustva (osim tu i tamo za vreme jugoslovenskih građanskih ratova). Naprotiv. Imao sam, naime, retku sreću da od početka radim u sredini koja je internacionalna i politički korektna Na osnovu toga (skoro nikada) nisam  imao razloga da se loše osećam i/ili da budem neprijateljski nastrojen prema ovoj zemlji i gradu.

Isto tako volim ljude iz prethodne Jugoslavije, koji žive u Austriji i Beču, bez obzira na to kojoj naciji i veri pripadaju. To što sam upoznao tako veliki broj različitih nekadašnjih Jugoslovena mogu da zahvalim svojoj profesiji i prirodnoj radoznalosti i otvorenosti. Na početku nije bilo lako, jer su ratne rane bile još duboke, a doživljaji (koja ja, hvala Bogu, nisam imao) još nezaboravljeni, ali danas mogu da kažem da se osećam dobro zbog toga i da se smatram velikim srećnikom, za razliku od onih, koji se kuvaju isključivo u saftu sopstvene čiste nacije i jedino ispravne vere.

Volim i moje rođake i prijatelje koji su rođeni u nekadašnjoj SFRJ i u mom rodnom Beogradu, kao i njihove potomke koji su na svet došli u novim državama, bez obzira na to gde žive danas, na celom širokom svetu.

Svoja iskustva i zapažanja sam već objavio u knjigama „Uporedni rečnik nauke o strancima ili privremeni sistem komparativnih predrasuda“ (samo na nemačkom pod naslovom „Vergleichendes Wörterbuch der AusländerInnenologie: Das vorläufige System der komparativen Vorurteile“- VWdA, rasprodato izdanje) i „Beč za strance koji ovde hoće ili moraju da žive. Nije za turiste.“ (u manjem tiražu na maternjem jeziku, koje je rasprodato, i na nemačkom pod naslovom „Wien für (In- und) Ausländer, die hier leben wollen oder leben müssen. Nicht für Touristen“ čije se 2. izdanje još uvek prodaje). Pošto sam te dve knjižice izdao još 2006., odnosno 2008. godine, mislim da je vreme da ih dopunim i ponovo izdam, čemu će, nadam se, doprineti i prilozi  na ovom blog/iću. Ali ovde ću objavljivati i delove tekstova postojećih knjiga. Objavljenih i neobjavljenih. Ove druge sam nazvao Sabrana Nedovršena Dela (SND), jer do sada nisu objavljena.

Želim vam dobru zabavu  a sebi (ukoliko je moguće ljubaznu i prijateljsku) diskusiju s čitaocima.